Vožnja prema prvim stanicama našega putovanja, Slavonskom Brodu i Tadijinu Rastušju, prošla je vrlo brzo uz pjesmu i veselje. Slavonski Brod, grad Ivane Brlić Mažuranić, dočekuje nas obavijen maglicom. Dolazimo na, kako kažu, najljepši i najveći trg u Hrvatskoj, koji nosi ime po poznatoj spisateljici. Miris jutarnje kavice iz obližnjih kafića neodoljivo nas mami pa već pomalo promrzli u njima se grijemo i krijepimo. Nakon toga krećemo prema Rastušju. Ljubazni domaćin, inače unuk pjesnikove sestre Kate, srdačno nas prima i objašnjava nam da je u ovoj kući 1728. rođen i franjevac  Blaž Tadijanović, pisac prvog svjetovnog djela hrvatske prosvjetiteljske književnosti u Slavoniji. Vidjeli smo vinograde,potok  i vrbe uz koje je Tadija napisao svoje prve  pjesme :Visoka žuta žita, Srebrne svirale, Dugo u noć u zimsku bijelu noć...Naše putovanje nastavili smo prema Đakovu. Gradom dominira velebna Katedrala svetog Petra i Pavla u neoromaničkom stilu, stolna crkva Đakovačko-osječke nadbiskupije, čiji je graditelj biskup Josip Juraj Strossmayer. Kažu da je za njezinu gradnju potrošeno 7 milijuna cigli. Impresivne su freske  s prizorima iz Starog i Novog zavjeta  na stropovima glavne i bočnih lađa. Lijevo od Svetišta nalazi se velika freska s motivom sveslavenstva, što je bila Strossmayerova životna želja. Nakon obilaska Katedrale, sišli smo u njezinu Kriptu, gdje se nalazi Strossmayerov grob i grobovi svih preminulih đakovačkih biskupa. Nakon Katedrale krećemo u obilazak Državne ergele lipicanaca. Saznajemo da ti prekrasni konji ime duguju mjestu Lipici u Sloveniji, gdje su se počeli uzgajati u 16st., kao  i to da se rađaju  sa sivom dlakom, koja za 8-10 godina postane potpuno bijela. Napuštamo ove lijepe životinje i put nastavljamo prema Osijeku, najvećem slavonskom gradu. Dolazimo na Trg Ante Starčevića uz koji se nalazi Osječka konkatedrala, neogotička građevina s tornjem visokim 90 metara i tri lađe. I nju je dao sagraditi biskup J.J. Strossmayer, tadašnji biskup Đakovačke i Srijemske biskupije. Nakon kratkog odmora i okrjepe krećemo mostom preko Drave za Baranju. Vinogradi i ravnica bez kraja  na putu prema Batini, mjestu uz koje se uvijek veže vodostaj  Dunava. Velebni spomenik palim crvenoarmejcima, kipara Antuna Augustinčića, u narodu poznat kao Julka, dominira ovim brijegom, a pogled seže u daljinu do Bačke i Mađarske. U ovom kraju kao da je vrijeme stalo, nema gradske buke i čudesna je tišina beskrajnih vinograda uz koje prolazimo. Uz pjesmu nastavljamo put prema srcu Baranje, njenom glavnom gradu Belom Manastiru. Nakon panoramskog razgledavanja grada dolazimo u etno selo Karanac, u Villu Baranju, gdje ćemo prenoćiti. Odlazimo na večeru u „Baranjsku kuću“, gdje probamo tradicionalne specijalitete ovoga kraja. Veliku radost u ovu večer unijela je i romska glazba uz koju smo pjevali i plesali do kasno u noć. Nakon doručka u Villi Baranja pozdravljamo  srdačne domaćine i putujemo prema Parku prirode Kopački rit. Kako smo na ovom našem putovanju naučili mnoge stvari, saznajemo da ovo područje tijekom godine mijenja svoj izgled i da su poplave ovom parku uvijek dobro došle za njezinu floru i faunu, a o tome odlučuju rijeke Dunav i Drava svojim vodostajem. I dok se vozimo brodićem, uživo promatramo orla štekavca, bijele čaplje i kormorane koji žive u kolonijama, koje dnevno mogu pojesti i tonu ribe. 44 vrste riba, 285 vrsta ptica, lasice i risovi, divlje svinje i jeleni uživaju u ovom raju u srcu Baranje. A i mi smo uživali u vožnji brodom, perivojima posjeda Tikveš, a posebno u čistom zraku kojim smo osvježili naša pluća. Umorni, ali zadovoljni objedujemo u restoranu „Kormoran“i probamo beljska vina iz Kneževih Vinograda. Dirnuti srdačnošću ovih ljudi, ljepotama ovog istočnog dijela naše domovine, krećemo za Sisak oko 16 sati. Busom se ponovo ori pjesma. “Ne dirajte mi ravnicu“...i brojne, brojne druge.

Obogaćeni novim spoznajama, kroz ovo naše dvodnevno druženje priznajemo Prirodi da je najbolja učiteljica. I zato joj se uvijek trebamo vraćati. S ljubavlju !