2024-03-19 16:58:47

PROBLEMSKI ČLANAK

Problemski članak govori o nekoj aktualnoj društvenoj pojavi iz više perspektiva. Cilj je upozoriti i motivirati čitatelje na rješavanje problema. Učenica Lea Sekulić okušala se u konstruktivnoj analizi problema mladih generacija.

Oštećena generacija?

Tko su pripadnici oštećene generacije i kako se ponašaju? 
Svjedoci smo svakodnevnih incidenata među tinejdžerima, incidenata u kojima povrjeđuju druge ali i sebe. Čitamo takve vijesti u novinama, na portalima, slušamo vijesti na radiju i pitamo se: “Što se ovo događa?” Svjedoci smo izmorenih lica – bilo ujutro ili navečer, bilo u prijevoznim sredstvima ili u školama, a tu je i pitanje: “Zašto su takvi?“ Svjedoci smo sve većeg broja mladih u psihološkim ordinacijama i opet onog pitanja: “Što im je?“ Konstantno postavljamo pitanja i potpitanja, ali nikad onima kojima trebamo. Ponekad ta pitanja i postavimo onome kome trebamo, ali kasno. Ponekad nam (i bez da postavimo pitanje) netko nešto kaže, ali ne slušamo. Stalno nešto pitamo, ponekad poslušamo, ali rijetko i čujemo. Stalno nešto pitamo i uvijek se čudimo. Zašto je to tako?

Je li prije bilo bolje? 
“Eh, kako je prije bilo bolje“, govore naši roditelji, njihovi roditelji, a govorili bi tako i njihovi roditelji. Prije je sve bilo bolje, ljudi su bili kulturniji, živjelo se lakše, ljudi su se poštovali – neke su od rečenica koje bismo sigurno čuli kada bismo se dotakli teme dvadesetog stoljeća. Vjerujem da jednim dijelom i jest tako, da se prije lakše živjelo, iako su neke stvari bile teže. Ali, je li bilo tako sjajno kako se predstavlja? Kada smo adolescenti, počinjemo se distancirati od odgoja kojem smo izloženi, mijenjamo svoje stavove pod utjecajem okoline. Počinjemo na temelju svega što smo naučili ili čuli razvijati svoje mišljenje i svoj stav, a on se često ne podudara sa stavom naših roditelja. Što onda? Počinjemo biti svjesni onoga što je ispravno i onoga što, po našem mišljenju, nije ispravno.

Jesu li roditelji uvijek u pravu?
Roditelji, koliko god znali “najbolje“, ponekad ipak nisu u pravu i tu nastaje problem. Svatko  ima svoje probleme, ali se rijetko tko sa svojim problemima zna nositi. Kada se dijete požali na neki problem, roditelj će reagirati i pitati ono čuveno: “Kakvih ti problema možeš imati?“ Kreće uspoređivati djetetove probleme s vlastitima. Kada je djetetu loše i roditelj ga pita što mu je, a ono se požali, roditelj će se naljutiti jer djetetovo ponašanje (dok je ljuto) nije primjereno. U suprotnoj situaciji, kada je roditelj ljut i radi probleme, tada je sve prihvatljivo jer je njihov problem veći. Naši su roditelji odgajani u vremenu u kakvom su odgajani: u onom sjajnom, bajkovitom vremenu iz kojeg su opet – u svoj toj magiji, nastale emotivno nezrele osobe. Zato danas djeca, odgajana od emotivno nezrelih roditelja, pate kao što su patili i oni jer su odgajani na isti način, ali su (misleći da to tako mora biti) prema svojoj djeci ostali isti. Zato danas puno ljudi ima one unutrašnje, ne toliko vidljive ožiljke koje popravljaju u adolescenciji  i kasnije. Rijetko je koji čovjek bez traume, svatko ima bar jednu, većinski se one javljaju u odrastanju i ako se ne poprave, nosimo ih cijeli život. Potrebno je dosta otpora, snage i učenja u adolescenciji kako bismo mogli smanjiti misli koje nam ne odgovaraju. Rijetki su oni koji stignu do upravljača i smanje buku. Zato i ima toliko incidenata, posjeta psihologu i onih tihih patnji zbog kojih se ne viđaju često sretna lica. Zato i nema puno dobrih odnosa između roditelja i djece. 

Što se može učiniti? 
Kako to popraviti? Teško je promijeniti nečiju narav ako osoba to sama ne želi, to nije moguće koliko god pokušavali. Odrastamo na području gdje ništa nije kao u američkim filmovima, a kada to shvatimo i prestanemo se nadati boljem, bit ćemo slobodni. Ako roditelj nije onaj koji će popraviti svoj problem i biti bolja verzija sebe, sami si možemo pomoći. Za dobar odnos uvijek je potrebno dvoje. Mi odlučujemo koje ćemo misli  smanjiti, a koje pojačati. Ako neke stvari mi ne bismo govorili svom djetetu, zašto dopuštamo riječima naših roditelja da utječu na nas? Drugačija smo generacija i govore nam to često, zato vjerujem da ćemo upravo mi ta oštećenja znati i zaliječiti.

Napisala: Lea Sekulić, 2.d

 


Srednja škola Viktorovac