Slavica Sarkotić, pjesnikinja koja nas je posjetila 10. listopada rođena je u Vukojevcu (D. Turopolje). Školovala se u Lekeniku i Zagrebu. Po zanimanju inženjerka medicinske citologije, radila na mjestu glavne inženjerke Odjela za patologiju i citologiju "Opće bolnice dr. Ivo Pedišić", Sisak, od rujna 2013. u mirovini. Piše od osnovne škole, objavljivala u časopisima bivše države, nagrađivana. Zastupljena u nekoliko antologija, više pjesama joj je uglazbljeno i s uspjehom izvedeno na festivalima u Krapini, Karlovcu i Velikoj Gorici. Dobitnica godišnje nagrade "Albatros" POU Vel. Gorica 2008. Dobitnica Plakete "Mihovil Pavlek Miškina" 2013. Dobitnica jedne od Nagrada grada Siska za doprinos književnosti 2010. Zastupljena u pedesetak zbornika s recitala na kojima je dobila i brojne nagrade, objavila devet samostalnih knjiga. Članica je Društva hrvatskih haiku pjesnika, Matice hrvatske Ogranak Velika Gorica te Udruge hrvatskih zavičajnih književnika pri Hrvatskom saboru kulture. Radove je objavljivala u časopisima: "KAJ", "Marulić", "Luč", "Radost", "Smib" i "Modroj lasti". 

O svom književnom stvaralaštvu napisala je: “Pišem poeziju u kojoj se iščitava ponajviše zavičajna tematika, moje pjesme govore o kraju i ljudima koje volim. Kao i moje pjesme i moje priče govore o mom kraju i ljudima koje poznajem i koji su mi bliski“

Jedna od njenih uglazbljenih pjesama je kajkavska pjesma Ak te ja sinek čakala ne bum

Ak te ja sinek čakala ne bum
Gda se ti jemput domu svem vrneš
Molitva moja čuvala bu te
Gda steru lesu v dvorišče odgrneš

Ak ne bu dima z rafunga našeg
Splašiti naj se, to tvoj je dom
Tu saki cigel i črep na te čaka
Da se povrneš domu svom

                   .   .   .

Ak te ja sinek čakala ne bum
To ne bu zato kaj ne bi to štela
V dvorišču našem se bu kak navek
I bela roža f plotu bu cvela